subota, listopad 15, 2011
Američkom himnom u interpretaciji Jimija Hendrixa na Woodstocku 1969. g., koja akustički anticipira i predočava recentno kolektivno ekonomsko, emocionalno i psihičko stanje američke nacije, pozdrav i podrška svima diljem svijeta koji će danas 15.10. solidarno s prosvjednicima iz Wall Streeta izaći na ulice u znak opomene polito-financijskoj oligarhiji da ako ne promijene svoj izrabljivački sustav milom, najvjerojatnije će prije ili kasnije silom.
utorak, siječanj 25, 2011
Vijeće za elektroničke medije primilo je putem elektroničke pošte pritužbe na komentar "Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna" novinara Hrvoja Marjanovića, objavljenog 11. siječnja 2011. na portalu Index.hr te je provelo nadzor. Nakon izvršenog nadzora, Vijeće je namrštilo svoje obrve i zaključilo "da sadržaj teksta može vrijeđati dostojanstvo čovjeka što je branjeno člankom 26. stavkom 1. podstavkom 1. citiranog Zakona, a uz to sadrži elemente nepriličnog odnosa prema vjeri i drugim uvjerenjima. Vijeće za elektroničke medije nalaže portalu Index.hr da navedeni komentar skine s portala."
Drugim riječima, Vijeće je naložilo akt cenzure. Članovi vijeća pritom optužuju novinara za vrijeđanje dostojanstva čovjeka te nepriličan odnos prema vjeri i drugim uvjerenjima. Neopisivo zanimljivo. I indikativno. A bilo bi i zabavno da nije do bola bijedno u svojoj refleksiji niskog mentalnog horizonta članova dotičnog Vijeća: Zdenka Ljevaka, Ernesta Strike, Damira Hajduka, Ljubomira Stefanovića, Zdravka Kedže, Marije Udiljak i Olge Ramljak. Dakle, kad jedna vjerska institucija, dotično većinska Katolička Crkva ali i ostale kršćanske Crkve, promiče na svim razinama države i društva ideologiju koja je zasnovana na antiznanstvenim (mislim ovdje na produhovljenu, a ne vladajuću materijalističku, kartezijansku znanost), protupsihologičnim, antisocijalnim i na druge načine pogubnim idejama, te za promicanje takvih ideja koristi ne samo prostore svoje vjerske zajednice već i sve vrste medija - ovo Vijeće šuti i ne reagira, a zašto i bi kad i samo pripada tom ideološkom sklopu. Ali kad neki jedva poznati novinar na nekom portalu objavi ne naročito zapaženi ironični tekst na račun predstavnika državne religije, Vijeće se propinje na zadnje noge. Umjesto da lupa packe i nameće drugačiji diskurs glasnicima i glasilima regresivne i degradirajuće teološke dogme, da prave "lopove" nazove lopužama, Vijeće i ostale državne i društvene institucije te intelektualci im ili svojom šutnjom drže ljestve ili - kao u ovom slučaju - za nevinim viču "drž'te lopova" kako bi prikrili vlastitu rabotu.
Primjerice, u hrvatskim se školama i vrtićima legalno podučava, a na javnim mjestima propovijeda te kroz masovne medije tiska i promiče pokornost ideologiji koja barata pojmovima i slikama kao što su: prvobitni grijeh i posljedično prokletstvo Eve kao prve žene i pramajke te njezinog fizičkog materinstva i menstruacije; postojanje Boga pod imenom Jahve Nad Vojskama kao krvožednog bića željnog osvete; stoljetni pokolji muškaraca, žena i djece (genocid) u Božje ime; žrtvovanje životinja za udovoljenje Bogu; strah od Božje represije zbog neposlušnosti njegovim odnosno Crkvenim zapovjedima u ovom životu; prijetnja kaznom vječnih muka i odbačenosti u zagrobnom životu... itd. K svemu tome, kršćanstvo je notorno po činjenici da apsolutno ne dopušta mogućnost da bi bilo koja druga religija imala jednakopravan ontološki status i vrijednost. Kršćanstvo je religija koja propovijeda Božji genocid nad ostatkom čovječanstva svih vremena koji nisu bili ili ne budu prihvatili izmaštane teološke "istine" i prakse.
Ako netko sumnja u sve ovo, prije no što odbaci moje riječi kao pretjerivanje neka pomno pročita tekst deklaracije Dominus Iesus (2000). To je štivo koje toplo preporučam svima koji su se na predstojećem popisu stanovništva namjeravali izjasniti kao katolici, pravoslavci ili protestanti, te se unatoč tome i dalje smatrati benevolentnim ljudskim bićima. Premda je sam tekst proizašao iz pera tadašnjeg predstojnika Kongregacije za nauk vjere (pravne sljednice Rimske inkvizicije) kardinala Ratzingera (današnjeg pape Benedikta XVI), a s odobrenjem tadašnjeg pape Ivana Pavla II, ono što piše u toj deklaraciji u osnovi je zajedničko svim kršćanskim Crkvama po svojoj netrpeljivosti i agresivnoj ideologiji.
I sad imamo činjenicu da jedno tijelo u državi koje regulira rad elektroničkih medija pokušava izvršiti akt cenzure nad jednim portalom, odnosno jednim tekstom koji - istini za volju - nije niti pretjerano duhovit, niti naročito intelektualan, a niti predstavlja neki poseban udar na Crkvu ili njezine predstavnike (činjenica da Katolička Crkva u zadnje vrijeme plaća sve više odšteta zbog presuda svećenicima pedofilima koje je prikrivala i štitila desetljećima po meni je neusporedivo pogubnija po tu instituciju). Njegov je autor jednostavno iziritiran načinom na koji se Crkva manifestira u društvu te svoje nezadovoljstvo iskazuje ironijom i zajedljivošću. Vlasnik portala Index.hr Matija Babić stao je iza svog novinara i jednostavno poručio da im "komentar ne pada na pamet ukloniti, i da to neće učiniti ni da im dođu skupa s Karamarkom, Bozanićem i Kaćunkom."
Stoga jedino u znak podrške ovom otporu džamahirijskom Vijeću za elektroničke medije, tim lažnim dušebrižnicima, no ne i iz nekog oduševljenja samim tekstom, prenosim njegov zadnji dio, a cijeli tekst nalazi se na gore postavljenom linku.
"Pusti to iz ruke... Bog te gleda!
Masturbacija je uvijek tema dana, a pitanje 'činim li grijeh ako šamaram majmuna' opterećuje mladi um još od vremena kada su majmuni sišli s grana, uspravili se i izmislili Boga da bi divljake doveli u red. Stotine tisuća besposlenih svećenika i zbunjenih drkadžija koji osjećaju krivnju kada ruku spuste ispod 'ekvatora', svih su nam ovih godina pružili toliko zabave da to ne bi mogli strpati ni u milijun Facebook statusa.
Mnogi su bili ljutiti kada su pročitali da je stručnjak iz Glasa Koncila odgovorio 'sapunanje mačora je grijeh', ali stavite se na trenutak u njihove sandale. Bilo bi apsolutno neodgovorno takvom čovjeku reći: 'Bog na dnevnom redu ima masovna ubojstva, poplave, ratove, genocid i Justina Biebera. Prestani biti egocentričan jer tvoj napaćeni kurac ipak nije toliko bitan da bi se našao na Njegovoj listi prioriteta'. Iako zvuči logično, takav je odgovor jednostavno nedopustiv. I to ne samo iz očitih razloga.
Naime, osobi koja se od masturbacije suzdržavala možda osamnaest, možda dvadeset i pet, a možda čak i četrdesetak godina ne možete samo tako odriješiti ruke jer manijak bi se mogao odmetnuti, totalno podivljati i nauditi sebi, a možda čak i drugima. Takav neiživljeni pojedinac, osokoljen i odjednom Bogu mio, u ponedjeljak bi mogao zgrabiti spolovilo, otkriti da je riječ o igri koja čovjeka zarazi kao 'Angry Birds' i ne puštati ga iz ruku do kraja tjedna. U nedjelju bi ga vjerojatno pronašli na psihijatriji, zavezanog za krevet, sa zauvijek upropaštenim genitalijama umotanim u zavoje. Odgovor 'postizanje spolnog užitka izvan normalnog ljubavnog odnosa nije u redu', sasvim je dobar i razuman odgovor. Pogotovo za one koji takva i slična pitanja šalju na adresu Glasa Koncila.
Sve u svemu, naučili smo da je ovaj tip humora neprocjenjiv i da ekipa iz Glasa Koncila može biti izuzetno duhovita, pogotovo kada to ne žele, ali isto tako, morali bi pripaziti i da njihove ludosti ne završe u rukama djece jer tko zna kako bi sve to moglo utjecati na mladi um u razvoju. Jadna djeca neće shvatiti koliko je sve to ustvari smiješno."
utorak, listopad 19, 2010
"Portal Križ života i Udruga za promicanje medija, dijaloga i etike u društvu Mediet pozivaju sve članove i članice Katoličke crkve i drugih vjerskih organizacija, udruge civilnog društva, medije i druge organizacije te ostale građane i građanke da se priključe akciji i potpišu peticiju pod nazivom – NE nasilju, diskriminaciji i neoustaštvu!
Svojim potpisom ovdje podržite tekst peticije:
U medijima je posljednjih mjeseci zabilježeno nekoliko nesankcioniranih katoličkih svećenika koji djeluju u Republici Hrvatskoj, a koji svojim neprimjerenim izjavama pozivaju na mržnju, diskriminaciju, nasilje ili pak hvale i veličaju ustaški pokret, Nezavisnu Državu Hrvatsku i zločinca Antu Pavelića. Pri tom navodimo dva posljednja slučaja - svećenika don Ivana Turića koji je javno veličao ustaštvo te kastavskog župnika i svećenika Franju Jurčevića koji potiče na mržnju i diskriminaciju, fizičke obračune s homoseksualcima te koji diskriminira žene na način da ljudima smatra samo muškarce, dok su mu žene druga kategorija.
Katolička crkva, koja znatna sredstva za svoj rad prima iz državnog proračuna, mora biti odgovorna prema državi i društvu na način da preko svojih službenika, u ovom slučaju (nad)biskupa i svećenika, poštuje državu u kojoj živi i doprinosi društvu pozitivnim projektima i promoviranjem pozitivnih vrijednosti. S druge strane, zbog odgovornosti prema društvu, Katoličku crkvu pozivamo kao katolici i katolkinje, ali kao i građani i građanke dobre volje, da sankcionira one svećenike koji to ne čine, već koji iskorištavaju svoj položaj kako bi javno promovirali nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo.
Također pozivamo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u Republici Hrvatskoj da učine sve što je u njihovoj nadležnosti kako bi se promovirao dijalog, mir i suživot u društvu, a sankcionirao svaki pojedinac koji se javno zalaže za nasilje, diskriminaciju i neoustaštvo, pa i onda kada se radi o pripadnicima vjerskih organizacija."
srijeda, kolovoz 18, 2010
Stiže jesen... Tko zna kakva nova sezonska panika i pandemija, mišja, ptičja, kravlja, svinjska... Ova nova super-bakterija? Koja je životinja krivac za nju?! Popipajte čelo!
srijeda, srpanj 14, 2010
Vilinski svijet je, ako je suditi prema brojnim mitovima i usmenoj predaji oduvijek bio prisutan među ljudima. Bilo da govorimo o tradicijskim usmenim bajkama ili legendama, epskim ili lirskim narodnim pjesmama, ili pak o frazeološkim književnim formama, poslovicama i izričajima- nailazimo na opise vila u prepoznatljivom kontekstu i ulozi. Vile su, prema tim izvorima, antropomorfna bića, izgledom mladih djevojaka izvanredne ljepote, uvijek u besprijekornoj bjelini. Imaju krasne duge, ponekad zlatne raspuštene kose što dosežu do njihovih nogu. Tijelo im je vitko i lagano, oči prodorne, a glas tako milozvučan da "...onoga, koji Vilu jedanput pjevati čuje, srce od miline kroz sav život boli, te on ne može više slušati Čovječjega glasa".
U skladu s tim, epiteti koji se vilama najčešće pripisuju su bijela, lijepa, gizdava, draga, tanka, hitra slavna, uzorita, mila, plemenita, vragolasta, ali i razbludna, grešna, huda, naudna. Ovi posljednji nagovještavaju nam i ambivalentnu prirodu vile, koja koliko god najčešće jest dobrohotna i sklona ljudima, toliko postaje opasna ako joj se čovjek na neki način zamjeri. Dvostruka se priroda vile očituje i u njezinom fizičkom izgledu: premda ljepotom i sjajem svoje pojave može osupnuti, donji dio njezina tijela odlikuju životinjske noge, najčešće magareće ili kozje. Prebivališta vila ovise o okolišu u kojem borave, pa ih dijelimo na zemne, vodene i zračne vile. Najbrojnije su zemne vile.
Hrvatska topografija obiluje vilinskim staništima i nije rijetkost da i naseljena mjesta preuzmu njihovo ime pa tako imamo mjesta Vilindolac, Vilište, Vilčić, Vilenjak itd. Poznata boravišta vila su i planine. Gotovo svaka planina ili gorje u Hrvatskoj ima u narodnoj predaji svoje vilinske dvore, a Velebit, Biokovo, Mosor, Dinara, Učka, Zagrebačka gora, Petrova gora, Papuk, Dilj, Samoborsko i Krapinsko gorje samo su neki od primjera. Sastajalište vila može biti i određeno drvo ili raskrižje puteva.
Narodna predaja govori o vilinskim sastancima s plesanjem vilinskog kola, i čuvenim vilinskim gozbama. Tim sjajnim i raskošnim gozbama s najslasnijim jelima, bezbrojnih okusa, bili su ponekad prisutni i ljudski odabranici ili odabranice. Upravo su oni, a ponekad i slučajni namjernici koji bi nabasali na vilu, tisućljećima pronosili svjedočanstva o vilinskom svijetu i njegovim osobitostima. U hrvatskoj pretkršćanskoj religijskoj kulturi te su osobe nazivane vilenicama i vilenjacima. Oni su u svojim seoskim zajednicama uživali poseban status jer su posjedovali sposobnosti da održavaju komunikaciju i kontakt s vilama. Taj bi se odnos najčešće stvarao u djetinjstvu ili ranoj mladosti, kada bi vile otele dijete, mladića ili djevojku te bi oni na neko vrijeme nestali iz zajednice. Po povratku bi manifestirali sposobnosti iscjeliteljstva, proroštva, te magijske zaštite od zlih utjecaja.
Gradeći svoje stvaralaštvo na predajnoj baštini, te pod utjecajem grčko-rimskog mitološkog nasljeđa, predstavnici hrvatske renesansne književnosti, pjesnici: Džore Držić (1461.-1501.), Mavro Vetranović Čavčić (1482.-1576.), Marin Držić (1508.-1567.), Nikola Nalješković (1510.-1587.) i drugi obradili su i svijet vilinskih bića. Između vila i ljudi u tim djelima, dolazi do prisnih, čak i ljubavnih odnosa. Junaci tih djela nailaze na vilu u pastirsko-mitološkom ambijentu i bivaju opčinjeni njenom ljepotom i često su spremni robovati joj do smrti. U prvom hrvatskom romanu (pisanom 1536.) Planinama Petar Zoranić (1508.- ?, između 1543. i 1569.) opisuje ljubav Dražnika i Novaka s vilama Jelom i Marom, a napisao je i djelo pod nazivom Vilenica.
Početkom 20. stoljeća novi je život toj usmenopredajnoj praslavenskoj baštini udahnula hrvatska književnica naročitog senzibiliteta, Ivana Brlić Mažuranić (1874.-1938.). U svojoj zbirci pripovjedaka Priče iz davnine profinjenim je uvidom i njegovanim jezično-stilskim izričajem uspjela dočarati patiniranost i autentičnost svojih priča i njihovih likova, privlačeći čitatelje svih generacija u čudesni svijet bajkovitosti gdje prebivaju Regoč, Palunko, Neva Nevičica, Jagor, Toporko, Potjeh, Stribor, Rutvica, Jaglenac, Bjesomar, Svarožić...
Upravo su iz ovog odabranog društva dva posebno dopadljiva lika svima poznatih imena, mala vila Kosjenka i član družbe Domaćih (malih kućnih duhova ognjišta) Malik Tintilinić, našli svoje mjesto i na ovoj seriji poštanskih maraka Hrvatske pošte. No, nadahnuće u vilinskim predajama ne prestaje niti danas, na početku 21. stoljeća. Neprolazna fascinacija onostranim, mogućnošću komunikacije između pragova različitih, a opet povezanih svjetova što supostoje na zajedničkoj planeti Zemlji, iznjedrila je i vrlo recentna umjetnička ostvarenja, naravno u suvremenom mediju filma i spektakla. Najbolji primjer za to svakako je ekranizacija Tolkienovog djela Gospodar prstenova koji najsuvremenijim efektima modernom čovjeku ispunjava pradavnu potrebu za uvidom u mitske razine, i nadomješta izgubljeni kontakt s vilinskim svijetom.
(Ovaj tekst objavio sam na pratećem letku uz seriju maraka Hrvatski vilinski svijet Hrvatske pošte 2003. godine. Autorica vizualnog rješenja je akademska slikarica i dizajnerica Sanja Rešček. Tko želi više saznati o pretkršćanskom kultu vila i njegovim nositeljima vilenicama i vilenjacima, evo preporučene literature.)
nedjelja, lipanj 20, 2010
„Kad god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili ne-ljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse gdje se izvode 'točke sa životinjama', nosite ne-ljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi prakticirate specizam. Zagovarate li „humanije“ klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam.“ – piše u svojoj knjizi Specizam (2004.) američka spisateljica, urednica i zagovornica prava životinja Joan Dunayer.
Premda postoji već gotovo četrdeset godina (skovao ga je Richard D. Ryder 1973. godine), sam pojam specizam široj je javnosti još prilično nepoznat. Poput nekih drugih civilizacijski proskribiranih „-izama“ i specizam upućuje na izvjesnu zadrtost: dok, primjerice, seksizam diskriminira žene u odnosu na muškarce u njihovim pravima ili vrijednosti samo na osnovi njihova roda, a rasizam to isto čini prema ostalim rasama u odnosu na vlastitu, specizam predstavlja „propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje“ (J. Dunayer). Drugim riječima, specizam je diskriminacija na osnovi vrste.
No što to praktično znači? Izdizanjem vlastitih, pristranih vrsnih preferencija na razinu ideologije odnosno načela, rađa se specizam. Svatko ima pravo na stav da, primjerice, ne voli ovu ili onu vrstu životinja (recimo, zmije ili pauke), a obožava neku drugu (npr. mačke, pse ili delfine), ili da ga ne-ljudske životinje općenito ne zanimaju. No, pretvaranje toga vlastitog pristranog stava u racionalizaciju kojom se nekim ili svim vrstama životinja, uključujući i ljudsku, pridaju vrjednija svojstva i samim tim posebna prava i položaj u odnosu na ostale, predstavlja izraz specizma. U skladu s time, i svaki pokušaj da se temeljem nalaženja uporišta u religijskim spisima ili nečijim filozofskim domišljajima misleće i osjećajne individue (što sve životinje sposobne doživljavati i jesu), a ovisno o njihovoj vrsti ili karakteristikama tipičnim za neku vrstu, rangiraju na nekakvoj vrijednosnoj ljestvici prema vlastitim pristranim kriterijima, u svojoj srži jest čin negativne diskriminacije i samim time predstavlja specizam.
Položaj u kojem se u većini društava današnjice nalaze ne-ljudske životinje izraz je specističkog stava da su ljudi superiorna vrsta kojoj pripada povlašteni status u odnosu na sve ostale životinjske vrste. Otud proizlazi i praksa da se ne-ljude gleda samo u svjetlu njihove iskoristivosti za ljudske svrhe – oni su suvremeno roblje ljudskog društva. Ne-ljude se nevine zatvara. Ne-ljude je dopušteno prisilno razmnožavati i uzgajati. Ne-ljudima se smije trgovati. Ne-ljude se smije nekažnjeno ubijati (osim kad predstavljaju nečije vlasništvo pa se time ljudima nanosi materijalna ili emocionalna šteta). Ne-ljude je dopušteno loviti. Ne-ljude se smije primoravati na izvođenje zabavnih točaka za ljudsku razonodu. Ne-ljude se smije uprezati u težak rad ili koristiti kao pomagalo invalidnim ljudima. Ne-ljude se smije mučiti, rezati, injektirati kemikalijama, bakterijama i virusima da bi se zadovoljila ljudska radoznalost. I to sve na milijardama napaćenih mislećih i osjećajnih individua. Bez specističkog stava da je sve ovo dopušteno samo zato što je riječ o pripadnicima drugih vrsta, to ne bi bilo moguće.
Ovakav stav i praksu prate i podupiru zakoni i propisi koji samo naizgled, formalno i u naslovu, iskazuju namjeru štititi ne-ljude od ljudskog zlostavljanja. U stvarnosti, zakoni o „zaštiti“ ili „dobrobiti“ životinja samo ozakonjuju specizam i specističko zlostavljanje u industriji hrane, odjeće, zabave i znanosti, dok tek periferno i prividno iskazuju skrb za patnju životinja.
Nasuprot tome, nespecistički bi stav i praksa podrazumijevali davanje svih onih temeljnih i primjenjivih prava ne-ljudskim životinjama koja ljudi zahtijevaju i sami za sebe: prvenstveno prava na život i slobodu. Također, sve ono što ne-ljudi proizvode (mlijeko, jaja, med, perje, dlaka...) njihovo je vlasništvo i moralo bi postati neotuđivo, kao i kad je riječ o ljudskom vlasništvu. Isto vrijedi i za ne-ljudske nastambe.
Kao i svaki „-izam“ koji iskazuje zadrtost i specizam proizlazi iz skučenog, neintegralnog pogleda na svijet te kao takav ne uviđa suptilne poveznice fine tapiserije sveukupnog života i prirode. On stoga stvara praksu koja naposljetku ugrožava i samu opstojnost ljudske vrste te uravnoteženog okoliša. Odustanak od specističkog svjetonazora ne predstavlja tek čin benevolentnog iskazivanja skrbi prema ne-ljudskim životinjama, već ukazuje na moralnu zrelost stava koji spoznaje neprocjenjivu važnost cjelovitog pristupa življenju i preuzima vlastitu odgovornost za dobrobit trenutno zasužnjenih ne-ljudi, za sebe i vlastito zdravlje, boljitak društva u kojemu živimo te za planetarni eko-sustav koji dijelimo sa svim ostalim vrstama na Zemlji.
Ovo je spot javnih osoba koje su se zauzele protiv masakra delfina koju provode Japanci. Kampanja je nastala na tragu dokumentarnog filma The Cove, snimljenog potajno na obalama Japana.
četvrtak, svibanj 6, 2010
Preminula je Iva Bagić. Dvadesetpetogodišnja voditeljica RTL televizije. Od tumora na mozgu. Kao glavnu vijest na svojim naslovnicama to prenose vodeći portali Index, Jutarnji, Večernji, Net, T-portal... Koja su profesionalna i životna postignuća te mlade djevojke kojima je zaslužila ovoliki publicitet na svom odlasku? To se ni u jednom tekstu ne navodi. Slabo pamtim sva ta prolazna, slična i nebitna televizijska lica voditeljica, pa sam tek nakon konzultacija uspio iščeprkati da je nekoć vodila trač magazin Ekskluziv i dosta davno emisiju tipa Šaljivi kućni video. Drugo nisam uspio saznati. Ovaj silni medijski hommage tim je neshvatljiviji.
No čak i ako prihvatimo da u svijetu medija postoji konstantna glad za vijestima o licima koja su poznata samo po tome što su poznata, a pogotovo kad je riječ o vijestima koje izazivaju emocije, neshvatljivo je nešto drugo. Brzojav sućuti obitelji preminule Ive uputila je i premijerka Jadranka Kosor. "S dubokom sam žalošću primila vijest o smrti Vaše voljene Ive. Ne postoje riječi utjehe koje bi mogle ublažiti agoniju gubitka voljene osobe, pogotovo kada završi jedan mladi život u trenutku u kojem je tek zapravo trebao početi.
U ovim tužnim i bolnim trenucima za Vašu obitelj, Ivine prijatelje i poznanike, ali i sve one koji su je znali s malih ekrana i bili očarani njezinim mladalačkim šarmom, beskrajnom voljom i pozitivnom energijom, molim Vas primite izraze duboke sućuti i suosjećanja, u ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno", stoji u brzojavu.
Prije pola godine u pedesetprvoj godini umrla je moja dugogodišnja prijateljica i kolegica Olgica Tomik, dipl. hispanistica i indologinja. Radila je u dokumentaciji i izdavaštvu Instituta za etnologiju i folkloristiku. Dvadesetak godina svoga rada uložila je u funkcioniranje jedne znanstvene ustanove, bila njezin marljivi kotačić, kao izvršna urednica institutskog znanstvenog časopisa prelomila je i tehnički uredila čitav niz njegovih hrvatskih i engleskih izdanja. Također je bila izvršna urednica niza monografija u izdanju instituta. U mladosti je bila vrlo aktivna u Hrvatskom društvu esperantista, bila njegova tajnica i radila na idealističkoj misiji širenja univerzalnog i laganog međunarodnog jezika. Pored svega, bila je i osoba kojoj su mnogi kolege pristupali intuitivno osjećajući njezinu Riblju empatiju i stoga dijelili s njom svoje životno breme.
Kad je, također prerano, umrla od kratke i teške bolesti, nijedan portal nije to objavio, nijedne novine, nijedna televizija. Ni predsjednica Vlade niti resorni ministar nisu uputili svoje brzojave sućuti. Zašto? Čime je jedna tv-voditeljica beznačajnih emisija kratkog staža zaslužila toliku počast i primat pred dugogodišnjom korisnom radnicom ovoga društva? I ne samo pred Olgicom već stotinama Olgica i njihovih muških pandana, vrijednih članova ovoga društva koji umiru tiho i neuočljivo za javnost nakon niza godina predano i korisno odrađenog posla na svojim radnim mjestima?
Odgovor je samo jedan i on upućuje i ovim primjerom da se nalazimo pri dnu ovog mračnog doba u kojemu su svi parametri normale i zdravog razuma izokrenuti, iskrivljeni i pervertirani. Orwell je projicirao sljedeće postulate u njemu buduće društvo u kojem mi danas živimo: "Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć." Mislim da je mogao dodati i još jedan, jer on odražava kriterij važnosti koji danas prevladava: Nebitno je bitno.
srijeda, travanj 28, 2010
Ostale su još dvije fotografije odnosno dva stiha iz ove serije. Prvi je asocijacija na nepregledne nizove stanova i ljudi u njima koji žive nikad fizički bliže, a nikad susjedski i ljudski otuđenije. U čitavoj Hrvatskoj nema boljeg primjera od Mamutice u Travnom. Drugi je stih zamišljen kao misaoni oblačić u stripu iznad glave kipa na ulazu u Umjetnički paviljon na Trgu kralja Tomislava. Pomislio sam što bi mogao reći jedan takav lik da može opisati svoja opažanja tijekom desetljeća za vrijeme kojih je promatrao zbivanja u svom i širem vidokrugu. Mislim da bi zaključak jednog takvog strpljivog promatrača morao biti upravo ovakav, sintetski i filozofski.
Like an endless stream
Of You and Me,
There It is, and He, and She,
And more of Us, and Them, and Those,
And That, and These are streaming close.
They are here
And so are we.
We're so near
It's hard to see.
____________________________________________
This is strange:
All across the horizon's range
There's always something new,
But never really any change.
srijeda, travanj 14, 2010
Nastavljamo u istom ritmu, s pretposljednjim kvadrilogijskim poetičnim postom u ovome nizu. Možda je nekome već dosta, ali - hej - malo ravnoteže za desnu polutku mozga ovome blogu nije naodmet, zar ne?!
_______________________________________________________________________
Come
Or leave
Be it at your will.
Leaving
Or coming
The door is open still.
The river of life brings joy and torment.
The mind is floating between the Future and the Past.
Anchor yourself to the shore of this moment,
And let the presence of the Present last.
To move, to go, to will, to strive
That is to be alive
Under the vast open sky
To learn, to do, to ride, to dive...
Beauty's all around me,
Beauty's all I see,
Whether made by man's hand,
Or by God's hand painted tree.
Once I'm gone
Don't be sad
But be glad
To die is not to be dead.
But the people that are clinging
To the souls of the dead,
Don't really have an inkling
How useless are the tears shed.
ponedjeljak, travanj 5, 2010
S obzirom da su komentari bili većinom pozitivni, evo i nastavka sinergijske foto-poezije.
Somewhere in my recollection,
As an ancient imprint in my mind,
There exists a memory
Of a wonderful sight.
Round, and round, and round we go,
From winter to spring, from summer to fall...
Round, and round, the hours spin,
One, two, three, four..., eighteen, nineteen...
I've come to go,
I didn't come to stay.
My presence is of short term,
And than I'll go my way.
"Don't carry the world upon your shoulders",
Once upon a time sang Sir Paul.
But how to escape the Global World Moulders
Pressing our backs against the wall?
Pupil of the eye frozen in terror,
The moment when innocence and cruelty meet;
If we can ignore that, we must be in error,
Over the blood crying eye saying: "Bon appétit!"
(Napomena: uz ovu posljednju fotku išla je još jedna, oderanog janjeta kako visi okačeno za nogu u jednoj dolačkoj mesnici, s izbuljenim okom koje se još nalazilo u krvavoj duplji. Fotka je napravljena u analognoj tehnici, zato je nema ovdje.)
četvrtak, ožujak 25, 2010
Prije nekih sedam godina frendica Suzana odlučila je poći u Dublin studirati fotografiju. Za prijavu morala je složiti portfolio svojih fotografija. Odlučila se za ono što joj je najbliže i nadostupnije, motive Zagreba. No palo joj je na pamet da bi bilo zgodno popratiti fotografije stihovima hrvatskih pjesnika, pa me zamolila za pomoć u lociranju engleskih prijevoda odabranih stihova. Ubrzo se pokazalo da takvo što neće biti moguće pronaći jer ne postoji. Potom je pala ideja da bih ja mogao pokušati prevesti ih. Od desetak bio sam zadovoljan otprilike s dva pokušaja. Tada je, znajući za moju povremenu sklonost stihovanju, predložila da napišem vlastite stihove potaknute fotografskim motivima. I eto, u nastavku slijede neke od fotografija iz portfolija sinergijski popraćene mojim stihovima. Netko će uživati u jednom, netko u drugom, netko ni u čemu, netko u oboje. A frendica? Upala je iz drugog pokušaja. I nedavno diplomirala!
The moment you give
Is the moment you receive;
When you get - the loosing starts,
When you loose - you're ready to retrieve.
Yes, yes, yes, but who thinks in a philosophical fashion
When his senses and mind are stirred up with passion?
Sometimes just a glance,
Can induce in me a trance,
Of primordial beauty,
And harmony,
At every stance...
Just a glance...
Lean on me, I will help you stand;
Together we are stronger, holding hand in hand;
Let our colours and textures harmoniously blend;
Our foundations built on rock, never on sand.
Too many people live petty lives,
Some leave traces that are bold,
Easing the struggle of workers, children, housewives,
Being remembered as a heart of gold.
In my garden there's a rose.
In my garden there's a ladder.
A ladder that to nowhere goes,
And a rose that says: "It'll be better".
nedjelja, veljača 28, 2010
Nedavno sam dobio forvardušu čiji tekst slijedi nešto niže. Kako sam se bavio proučavanjem progona vještica u novovjekoj Europi (općeprisutna je iluzija da se zbivao u srednjem vijeku), podsjetio me na procese koji su prethodili lovu na vještice 15.-18. stoljeća. Naime, već su i prije postojale predrasude i zazor prema određenim društvenim skupinama poput gubavaca, Židova i muslimana, da bi uslijed ekonomskih, zdravstvenih i drugih socijalnih napetosti u Francuskoj u 14. stoljeću došlo do stvaranja predodžbe kako postoji izvjesna zamišljena urota. Protiv koga? Države, kršćana, zdravih - svejedno. Došlo je ne samo do društvene izolacije i zazora već i do fizičkih obračuna i likvidacija. Potom je slijed gubavci-Židovi-muslimani nadopunjem raznim drugovjercima koje je Crkva proglasila "hereticima" s kojima je također izvršen krvav obračun. Na kraju tog slijeda iracionalnosti i predrasuda, prvom pol. 15. st., iskristalizirat će se teološka teorija o uroti protiv kršćanstva: predodžba o postojanju grupa muškaraca i žena što prakticiraju neku novu vrstu čarobnjaštva pod okriljem Sotone, provodeći seksualne orgije, moreći djecu, ritualno se odričući križa i vjere. Nešto kasnije tom skupu predodžaba pridružit će se i one najpoznatije o noćnim letovima na sabat i sposobnosti metamorfoze vještica u životinjski oblik.
Imajte na umu da se kristalizacija ovakve složene predodžbe u umovima svećenika i teologa zbivala duže od stoljeća pod utjecajem raznih pučkih vjerovanja, društvenih procesa, te naročito ekonomski, društveno i zdravstveno kriznih razdoblja. (Krize su naročito plodno tlo za bujanje iracionalnosti, traženje krivca i žrtvene janjadi.) Neki od tih predodžbenih elemenata postojali su i još od razdoblja ranih stoljeća kršćanstva dok je bilo anonimna sekta kojoj su također pripisivane gadosti poput orgija, kanibalizma i sl. (sjetite se prethodnog posta, tko iz povijesti ne izvuče spoznaju i pouku, prinuđen je da je ponavlja).
E sad, stiže meni upozoravajući forvard s namjerom alarmiranja javnosti o zbivanjima u Osijeku. Nepotpisan, nepravopisan (malo sam ga uredio za objavu), pun tvrdnji bez ijedne potvrde. Imajući na umu gore napisano, te našu stvarnost u kojoj prijete boleštine, financijski je slom, Zemlja se trese, klima se mijenja, društvo je u previranju... ovaj mail odmah sam dijagnosticirao kao ksenofobni pamflet. Uostalom, procijenite sami:
KINESKI SHOP I TRGOVINA ORGANIMA (u Osijeku)
Priča se po gradu da su dvije ženske osobe bile zarobljene u podrumu kineskog shopa (informacija provjerena u MUP-u, postoji i službeni zapisnik) pa molim ako netko zna kakvu informaciju neka ju ovdje objavi za dobrobit naših sugrađanki da ne ulaze više u dotičnu radnju...
Naime o čemu se radi..
Slučaj 1.
Dovezao dečko curu u kineski u 19.20 i ostaje vani parkiran u svom automobilu ona ulazi na brzinski shoping, on ju čeka vani u autu do 19.50 i sumnjivo mu je što je nema tako dugo i odluči otići po nju u trgovinu. Ulazi unutra i pregledava prizemlje i kat radnje, ali nje nema nigdje. Lagano ga hvata panika i počinje ju dozivati, međutim od nje ni traga ni glasa. Pita trgovkinje, ali one kažu da ju nisu vidjeli? (a sve je okruženo video nadzorom). Silazi do SONIC banke i priča priču zaštitaru koji zove policiju. Policajci dolaze i pročešljaju cijelu trgovinu i cure nema. Otkrivaju da postoji skriveni prolaz iz trgovine u podrum zgrade i odluče pročešljati podrum. Silaze u podrum i imaju što vidjeti (scena kao iz horor filmova) cura svezana sjedi na stolici omamljena u nesvijesti, a kraj nje torba sa kirurškim instrumentima i neka dvojica kretena u pokušaju bijega. Ustanovilo se da se radi o trgovini organima. Jadna cura završila na psihijatriji, na sreću nisu joj uspjeli nauditi...
Slučaj 2.
Bračni par srednjih godina, ista situacija, ona ide malo u shoping on će ju pričekati vani pola sata prije zatvaranja... On je strpljivo čeka i u jednom trenutku vidi kako trgovkinje zatvaraju radnju (???) a žena mu nije izašla. On doleti do njih, a one kažu da nema nikoga da zatvaraju. Čovjek momentalno sa svog moba zove policiju koji dolaze na sreću brzo i upadaju u radnju i nalaze gospođu u podrumu radnje svezanu i omamljenu. Znači ista priča (ali na sreću neozljeđenu).
Obje priče su provjerene, znači nisu nikakva nagađanja, službene osobe su potvrdile i postoje zapisnici, pa sad ja vas dragi moji sugrađani pitam nekoliko stvari?
1. Zašto nigdje u novinama o tome nije pisalo ili na TV? (Da se ljudi upozore u najmanju ruku.)
2. Kako to da trgovkinje nisu ništa znale o podrumu?
3. Zašto ta trgovina nije zatvorena ili zapečačena dok istraga traje ili pitanje da li uopće traje?
Pa jel moguće uopće da se ovakve stvari dešavaju u našem gradu i da prolaze nekažnjeno dok netko ne nastrada?
Obje priče su se dogodile u razdoblju od mjesec dana i ta trgovina normalno radi kao da ništa nije bilo... Zar je moguće da su kosooki toliko jaki da su sve službe potplatili da se sve zataška? Zamislite sad da se ovo dogodi netkome bliskom vama...
Ja nemam riječi i ove priče mi zvuče kao da su daleko od nas ali nažalost to se dogadja u centru našeg ljepog Osijeka i odlučio sam je svima ispričati pa valjda će doći i do pravih ljudi koji će tome stati na kraj.. Isto bih i zamolio i vas koji ovo pročitate...
Uz pozdrave
Da ovakvi pamfleti mogu imati učinka na prosječan puk govori i tekst onoga tko ga je proslijedio koji kaže: "Ja puno ne ulazim u Kineske dućane, a sada ću još i manje..................bez obzira na istinitost ...........za svaki slučaj! Pitanje je samo dana kad će se ista stvar dogodit u Zagrebu, a to je učestala pojava u Trstu u Italiji. Čuvajte sebe i svoje, posebno djecu!!!!!!!!!!!!!!!!!"
Što se mene tiče, ukoliko vam netko otme djecu, prijatelja, rodbinu u svrhu žetve organa za transplantaciju, sva je vjerojatnost da će to prije učiniti neka bratska hrvatsko-srpska mafija kako već surađuju u automobilskom, duhanskom, atentatorskom, naftnom i inom kriminalu, nego naši sugrađani Kinezi. U vremenima krize koja tek slijedi čuvajmo se stereotipa, predrasuda i iracionalnosti.
Evo, u prilog ilustracije nastojanja mojih/naših susjeda Kineza na uklapanju (na moju etnološku žalost) u zapadnjačke trendove i life style, objavljujem fotke s vjenčanja jednog kineskog para snimljene s mog prozora svibnja prošle godine:
četvrtak, veljača 4, 2010
Psi laju, a Cvjetni trg prolazi.
(Nela Milijić)
Nešto stariji među vama mogli bi se sjećati one krilatice iz socijalističkih vremena kada se govorilo o NOB-u i o tome kako su u njemu glavni narodni neprijatelji bili "strani okupatori i domaći izdajnici". E vidite, kako je poznato da se povijest ponavlja, tako su naše generacije svjedoci procesa okupacije naše zemlje bez ispaljenog metka. Sredstvo okupacije ovaj put nije municija, već kapital. Neprijatelj je očito naučio lekciju i promijenio strategiju i taktiku osvajanja i pokoravanja, no čini se da mi kolektivno učimo puno sporije.
Neprijatelj je uz pomoć domaćih izdajnika u proteklih dvadeset godina posisao glavninu ekonomske supstance Hrvatske. Da bismo postali dijelom "razvijenoga Zapada" naređivalo nam se navrat-nanos privatizirati društveno (čitaj: narodno) vlasništvo da bi potom naši nekadašnji stoljetni gospodari ili/i okupatori silom svog kapitala do njega došli budzašto. (Danas te države privatiziraju vlastite banke i industrije i to je sad OK!?) Zanimljive su to stvari: Zagrebačka , Privredna i druge banke nisu smjele ostati u hrvatskim rukama jer su loše poslovale, ali čim su prodane neprijatelju odmah su proradile s ogromnim profitima! Hrvatski telekom nije smio ostati u većinskom vlasništvu hrvatske države, pa je prodan i sad smije biti u većinskom vlasništvu njemačke države koja je istovremeno i većinski vlasnik Deutsche Telekoma! INA je neprijatelju prodana na način da s manjinskim paketom ima većinsku upravu, a nitko pa ni predsjednik Mesić nije dosad vidio kako ti podložnički ugovori doista izgledaju? Vatikanski, pak, ugovori Hrvatsku su srozali na ponižavajuću srednjovjekovnu vazalsku razinu odnosa Crkve i države navalivši Crkvu sa svim svojim kadrom i nekretninama također na pleća krhkog nam budžeta poreskih obveznika, a zauzvrat po crkvama i školama prodaju maglu. I tako dalje bez kraja i konca...
Neprijatelj, nažalost, i danas ima svoje domaće izdajnike koji su mu spremni služiti za mrvice koje dobivaju sa stola njegova kapitala ili radi kvaziugleda. Nekoć je neprijatelj bio s onu stranu fronta i u drugačijoj uniformi, deklariran. Danas se neprijatelj mimikrijom skriva među nama, kandidira se na izborima i govori "Ja sam jedan od vas!", a kad bude izabran radi protiv nas. Na čelu grada Zagreba sjedi neprijatelj Zagrepčana, Milan Bandić. Zahvaljujući njegovom pokroviteljstvu u samom srcu i duši grada, kojom oduvijek smatram Cvjetni trg, a ne Jelačićev ili Markov, neprijatelj je naumio oteti nam ono što je naše, Varšavsku ulicu. Bandić mu je poklanja i to proglašava "javnim interesom". Drugim riječima, Bandić vam kaže da je vaš interes da vas se pokrade, otme vam se javni prostor, uništi velik dio ambijentalnog ugođaja pješačke mirne zone Varšavske ulice, te na njezinom mjestu otvori smrdljiva kaverna za prolaz tisuća automobila do garaže neprijatelja koji si to sve kapitalom može priuštiti.
Simulacija projektirane kaverne u Varšavskoj by Jutarnji list
Prenosim, stoga, poziv skupine hrabrih ljudi, okupljenih oko udruge Pravo na grad i Zelene akcije da poput niza volontera, nekolicine gradskih i saborskih zastupnika, sveučilišnih profesora, glumaca, javnih djelatnika i dr. svojom nazočnošću na predstojećem prosvjedu još jednom, nakon onog gromoglasnog prosvjeda otprije točno dvije godine, pokažemo da nećemo dopustiti da nam neprijatelj otima samo zato što mu se hoće i što god mu se hoće. Ovo je zadnja prilika da prvo prosvjedom a potom, ako zatreba, i svojim tijelima u živom zidu za obranu Varšavske, pokažemo zube i neprijatelju i domaćim izdajnicima u Gradskom poglavarstvu. MOŽDA, možda se dogodi da se ponukani ovim glasom javnosti iz sna prenu i ostali tzv. naši zastupnici u gradskoj skupštini i Saboru, te dignu ovaj skandal napokon na višu razinu i tako zaustave ovaj vrlo izgledni pokušaj kancerizacije srca Zagreba.
"Nastavljamo s obranom pješačke zone te pozivamo sve sugrađanke i sugrađane na Prosvjed protiv krađe Varšavske koji će se održati u srijedu 10. veljače u 18 sati u Varšavskoj ulici. Od gradskih institucija zahtijevamo sljedeće:
1. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da zaustave radove u Varšavskoj iz barem dva nova razloga:
a) Hoto grupa je za jedan projekt dobila dozvole, a potpuno drugi trenutno realizira. Da bi se za njega moglo dobiti dozvole, projekt je od strane Gradskog poglavarstva 30. siječnja 2008. godine proglašen javnim interesom. Ta je odluka donesena na temelju činjenice da se njime otvara prolaz kroz blok između Cvjetnog trga i Gundulićeve. Sada se međutim realizira projekt bez prolaza kroz blok, a o tome govori i promjena službenog imena projekta iz "Cvjetni prolaz" u "Cvjetni".
b) Lokacijska dozvola za ulazno - izlaznu rampu u pješačkoj zoni Varšavske ulice nije pravomoćna jer je od ožujka do lipnja 2009. pred Upravnim sudom pokrenut niz upravnih sporova od strane stanara i osnovne škole u Varšavskoj koji još uvijek traju. Ukoliko stanari i osnovna škola u Varšavskoj uspiju u svojim upravnim sporovima Grad Zagreb mora vratiti Varšavsku ulicu u prvobitno stanje. To znači da bi građani Zagreba u konačnici prvo platili više od 10 milijuna kn za kopanje rupe u Varšavskoj, a zatim bi morali platiti i vraćanje na staro stanje.
2. Zahtijevamo od Skupštine i Gradonačelnika Grada Zagreba da se odredbe GUP-a koje su izmijenjene tijekom 2007. godine radi pogodovanja Hoto grupi vrate na staro tj. da se u GUP-u vrati zona zabrane izgradnje novih javnih garaža u središtu grada, da se vrati koeficijent izgrađenosti u blokovima na 3,0 te da se zabrani denivelacija javnih površina u Donjem gradu.
3. Zahtijevamo od Skupštine Grada Zagreba da hitno održi posebnu tematsku sjednicu na kojoj bi se postavili temelji za novu održivu prostornu politiku u Gradu Zagrebu, te da se u tu svrhu ustanovi stalno savjetodavno tijelo pri gradskoj vlasti koje bi se sastojalo od predstavnika znanstvenih institucija, neovisnih stručnjaka i udruga građana."
nedjelja, siječanj 17, 2010
Odlukom novog ravnatelja Ranka Artukovića u svim učionicama najstarije i najuglednije zadarske gimnazije "Juraj Baraković", uključujući i ulazni hodnik, postavljeni su križevi. Ova je vijest odjednom postala medijski hit te se o njoj stalo govoriti kao o nekoj iznimci, specijalnom slučaju. Došlo je dotle da se novoizabranog predsjednika Ivu Josipovića u intervjuima pita što misli o tome, kao da je to nekakva novina u hrvatskom školstvu. Pa je Ivo Josipović o tome već na samom startu mandata stao vrludati i dvosmisleno izjavio: "Mislim da križevima nije mjesto u državnim ustanovama. Ako je ravnatelj škole u Zadru postavio križeve u razrede, možda bi mogao staviti i polumjesec." Predsjedniče, bit je u uklanjanju svih vjerskih simbola iz javnih škola (i ostalih prostora), a ne u dodavanju novih poput polumjeseca i Davidove zvijezde radi uspostavljanja tobožnje ravnopravnosti!
Za one koje je zadarski slučaj zatekao jer nisu upoznati sa stanjem na terenu, evo nekoliko letećih ilustracija iz zagrebačkih škola. Tu se vjerska indoktrinacija u školi kao hramu edukacije posredstvom simbola provodi već godinama. Ako je već vjeronauk posredstvom vazalskih ugovora koje je Jure Radić potpisao s Vatikanom dobio status školskog predmeta (što je samo po sebi protuprirodni blud), onda to ne znači da je virus "vjere" potrebno iz vjernaučne učionice širiti i na središnje školske prostore poput sljedećih:
Osnovna škola Ivo Andrić u Sopotu, inače moja draga bivša škola (pored raspela dominira stilizacija Gornjeg grada u kojoj su gotovo jedini razvidni objekti oni vjerski: katedrala, Markova crkva i Kamenita vrata. Prema procjeni tamošnjeg ravnatelja očito važniji od, recimo, zgrada gdje stoluju državne institucije poput Sabora ili Vladinih Banskih dvora.):
U Osnovnoj školi Zapruđe dominira masivno raspelo kakvog se ne bi postidjela niti neka crkva.
U I. osnovnoj školi Dugave središnji hodnik nasuprot ulaza nakićen je također križem s tijelom raspetoga Isusa. Nevjerojatno je da prosvjetni djelatnici nisu u stanju psihologično zaključiti da takav svakodnevni prizor ne može biti zdravo ozračje za dječju psihu.
U Osnovnoj školi Ante Kovačića u Španskom nema, doduše, raspela ni križa, ali se tamošnji ravnatelj Jozo Hrga svakako potrudio učiniti što je mogao kako bi se, očito po svom mišljenju, dodvorio Bogu, istaknuvši uz masivan školski moto i sliku jednog poglavara jedne strane države!
Za slučaj da ne vidite dobro:
Da, križevima i ostalim vjerskim simbolima nije mjesto u državnim ustanovama, pogotovo u školama gdje imaju funkciju indoktrinacije, pranja mozga i masovne hipnoze. Zadarski "slučaj" samo je logički produžetak u vjerskoj megalomaniji uslijed dvadesetgodišnje nedefiniranosti propisa i zakona po tom pitanju te ignoriranja duha hrvatskoga Ustava. Da, Hrvatska je sekularna država, no postavljanje križeva po školama formalno nije niti dopušteno niti zabranjeno. Tako tumači prosvjetna inspekcija koju sam nedavno konzultirao i povodom nove prakse komercijalizacije školskih hodnika postavljanjem panoa s propagandnim plakatima pojedinih tvrtki i njihovih proizvoda. Trenutno se na ovim panoima u I. osnovnoj školi Dugave i Osnovnoj školi Ivo Andrić u Sopotu nalazi u Artura i Minimoye zapakirana reklama za mliječne proizvode Vindije, papirnati nastavak televizijske reklame što se ovih dana vrti.
Sutra će se možda tu naći oglasi telekomunikacijskih operatera. Prekosutra neka nova spačka. A neprosvjećeni prosvjetni radnici i njihovi ravnatelji dopuštaju odnosno čak nameću ovu bjesomučnu borbu za dječje duše i džepove. Nadajmo se da će se tema sekularizacije javnih prostora ubrzo otvoriti, a da će joj odluke poput one Europskog suda glede uklanjanja križeva iz škola u Italiji biti orijentirom i svjetlom na horizontu za izlazak iz ove nove vrste pravovjernosti koja je u hrvatskim javnim prostorima samo zamijenila onu nekadašnju socijalističku s petokrakama, srpovima i čekićima te slikama Josipa Broza ili Marksa, Engelsa i Lenjina.
Sve bi to zasigurno jednostavnije rekao Rambo Amadeus: Križevi i vjeronauk u školama su turbo-folk.
petak, siječanj 15, 2010
Razgovarasmo neki dan nekolicina što neoženjenih/neudatih, što razvedenih, što u braku. O braku i tome u što odnosi u braku prerastu. I o tome kako djeca trpe. I kako ljudi ostaju u braku zbog sekundarnih razloga. I o tome što bi bilo najbolje alternativno rješenje tradicionalnoj instituciji braka. Pa smo se nekako na kraju približili zaključku do kojeg je Osho Rajneesh došao već davno. Kako se vama čini ova analiza?
četvrtak, siječanj 7, 2010
Danas svratih do nećakinjica i u jednom trenutku starija (2. razred) počne mi govoriti nešto o tome što joj je netko napisao u spomenar. U prvi mah sam bio zaokupljen nečim drugim a i televizor je bio uključen, pa nisam odmah obratio pozornost, no u jednom trenutku mi se učinilo da je čujem izgovarati ime koje nikako ne bih očekivao čuti od nje, djeteta. Molim? "...mi je napisala Milana Bandića..." Tko je i gdje napisao? Donese ona spomenar, otvori ga, kad na jednoj stranici ugledah ispunjene standardne spomenarske retke: najdraža igra, najdraža životinja, kad narastem bit ću..., najdraža boja, najdraža knjiga... Zadnji red: Ovo ne volim. Pročitajte sami. Dotle je došlo.
nedjelja, siječanj 3, 2010
Znate li da je za čitavo vrijeme takozvanih demokratskih izbora u Hrvatskoj tijekom devedesetih bilo zabranjeno promatranje izbornog procesa svim promatračima, dakle i neovisnim i stranačkim? Odnosno, točnije, nije bilo zabranjeno nego jednostavno nije bilo omogućeno. Iz tog je razloga meni još uvijek enigma zašto se svi ti izbori provedeni devedesetih još uvijek u javnom diskursu smatraju legitimnim. Upravo zbog toga što su nakon Tuđmanove smrti prvi sljedeći izbori bili izloženi pravoj demokratskoj kontroli, i stranačkih i nestranačkih promatrača, odlučio sam se volontirati u GONG-u te bio koordinator nestranačkih promatrača za područje Trešnjevke-jug. Tijekom tadašnjih nekoliko izbora 2000.g. (parlamentarnih, predsjedničkih i lokalnih) u dva nepovezana navrata prišli su mi jedan stariji muškarac i jedna mlađa žena i, u maniri ispovjedi i olakšanja duše i savjesti, priznali da su tijekom devedesetih bili u biračkim odborima na različitim mjestima, te da su nakon zatvaranja birališta u 20 sati činili kriminalne radnje falsifikacije rezultata izbora. Bilo zaokruživanjem nepopunjenih, bilo dvostrukim zaokruživanjem popunjenih listića (što ih čini nevažećim). S obzirom na to da je statistički malo vjerojatno da sam upravo ja naletio na jedino dvoje članova bivših izbornih komisija koji su radili takve radnje, te informacije potvrdile su mi ono što sam intuitivno osjećao i prije - da bi rezultati izbora devedesetih već davno bili drugačiji da su bili demokratski.
Naravno, nakon debakla svih očekivanja korjenitih društvenih promjena koje se poslije tih izbora nisu dogodile, kao i mnogi pomalo sam rezignirao. Postalo mi je jasno da u ovome društvu doista ne postoji niti će u dogledno vrijeme postojati politička opcija u kojoj bih prepoznao artikulaciju vlastitih političkih i svjetonazorskih stavova. Socijalno lijevih pogleda, ipak nemam dvojbi oko toga da je abortus legalizirano ubojstvo ili da proizvodnju ljudi u laboratorijima zamrzavanjem zametaka treba napustiti. Mislim da su sve institucionalizirane religije doista opijum za mase i leglo duhovnog mrtvila kojemu treba oduzeti sve trenutne privilegije, ali nisam ateist. Podržavam pacifizam i eko priču, ali ne vjerujem Zelenima koji ne prakticiraju nenasilje i na svome tanjuru (vegetarijanstvo). Po unutarnjem osjećaju sam kozmopolit, ali globalizacijske procese pod diktaturom Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Svjetske banke (WB), Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), kroz tzv. euroatlanske asocijacije tipa NATO-a i EU smatram kriptofašizmom dizajniranim za izvlašćivanje izvornih nacionalnih suvereniteta te pripremom za globalnu diktaturu. I tako dalje. Pa se dogodilo da sam od gorljivog zagovaratelja izlaska na izbore i participiranja u tzv. demokratskom procesu preuzimanjem svog dijela odgovornosti za ishod, uslijed nedostatka svojih predstavnika na posljednjim parlamentarnim izborima jednostavno apstinirao. Ušao sam na biračko mjesto, podigao svoj listić i išetao se s njim van na zaprepaštenje izborne komisije (na to, naime, imate pravo premda to malotko zna).
Međutim, radikaliziranjem idiotskog stila vladavine zagrebačkog gradonačelnika posljednjih godina, oglušivanjem o struku i glas građana a pogodovanjem korupciji i kriminalu, osjetio sam ipak potrebu izaći na lokalne izbore ovog proljeća. Suprotno stvarnom konceptu demokratskih izbora, to nije bilo glasanje "za", već "protiv". Jer gore teško da može biti izabrano od tadašnjeg SDP-ovog kandidata Milana Bandića, smatrao sam.
Na prošlonedjeljne izbore također sam izašao jer sam nanjušio potencijalnu ozbiljnost situacije i radikalizaciju scene. Ne zato što će moj glas nešto bitno promijeniti, već zbog principa i savjesti, jer "kap do kapi - rijeka biva". Nisam glasao niti za jednog od preostala dva kandidata, premda niti "moj/a" kandidat/kinja nije bio moj stvarni izbor. No ove nedjelje bez obzira jesmo li ili nismo glasali u prvom krugu i za koga smo glasali, svi bismo morali izaći na birališta. Jer ovi izbori više nisu samo izbor za predsjednika RH. Ovi su se izbori pretvorili u referendum o viziji, vrijednotama i budućem ozračju u Hrvatskoj. I kao što su građani 1990. imali priliku u parlament izabrati, recimo, Koaliciju narodnog sporazuma a 1992. za predsjednicu Hrvatske Savku Dapčević Kučar, pa nisu već su izabrali HDZ i Franju Tuđmana što nas je demokratski, civilizacijski, pretvorbeno i moralno hendikepiralo za naredna desetljeća - tako i ove nedjelje na izborima biramo bitnu odrednicu naših budućih životnih situacija.
Ivo Josipović možda nije čovjek moga kova. Možda mu se može reći da ima šarm lignje ili energiju kuhane nogice. Ivo Josipović će, kao što bi to uostalom učinio i njegov protukandidat ili čak i HDZ-ov da je bio izabran, pokorno raditi na predavanju našeg nacionalnog suvereniteta Bruxellesu. Ali Ivo Josipović nije kriminalno umrežen, inteligentan je, obrazovan, (pre)finih manira i pokazao je da u saboru zna misliti svojom, a ne samo stranačkom glavom, glasujući suprotno SDP-ovoj stranačkoj stezi. OK, možda je na prvi pogled dosadan i bezličan, ali razmislite dobro o ovome: koliko je bezličan i dosadan poput kuhane nogice ili lignje bio slovenski predsjednik Milan Kučan? A tek Janez Drnovšek? Pa nisu li ti tihi i samozatajni ljudi bez šarma, vica i nekog dojma ipak za Sloveniju odradili tranzicijski posao na najbolji mogući način? Ne bismo li i mi bili tamo gdje i oni (ovdje ne mislim na EU) da nam je prvi predsjednik imao njihove državničke kvalitete?! A Josipović bi mogao biti na njihovom tragu.
S druge strane, poput scena iz sage o Gospodaru prstenova, pomalja se mračna koalicija na relaciji Bandić-Kerum-Glavaš-Bozanić a od danas se toj Družbi od prstena moći povratnički pridružio i ljetošnji Vladin dezerter Ivo Sanader. Vizija Hrvatske što se nazire s platforme ove koalicije, Hrvatske u kojoj se njezini čelnici kunu u pravnu državu a od nje bježe u Bosnu ili se vraćaju u politiku kako bi zaustavili institucije da rade svoj posao; vizija Hrvatske u kojoj najviši dužnosnici komuniciraju s javnošću rječnikom piljarica s placa poput Bandića i Keruma; vizija Hrvatske u kojoj javne institucije, uredi, škole imaju istaknute nove simbole podobnosti u obliku križeva i raspela; napokon, vizija Hrvatske u kojoj se frazama javnosti mažu oči a iza kulisa se radi upravo suprotno - to nije moja vizija Hrvatske. Povratak Ive Sanadera i njegov operativni smisao indicira upravo na važnost koju izbori sljedeće nedjelje imaju za sve nas koji ne želimo živjeti namijenjenu nam ulogu stoke koju se vodi na mužu, šišanje i klanje.
Netom završeno sučeljavanje Bandića i Josipovića na RTL-u zagrebački gradonačelnik je završio rečenicom: "Ja ne želim Hrvatsku jednoumlja." A ja, pak, ne želim Hrvatsku bezumlja. Izađite na izbore u nedjelju, makar birali "protiv", a ne "za".
četvrtak, prosinac 24, 2009
Nije šala. Kad je došlo već do toga da HTV pozove u Otvoreno ravnatelja Državnog hidrometeorološkog zavoda mr.sc. Ivana Čačića (23.12.2009.) da progovori o klimatskim promjenama, rastu temperatura, podizanju razine mora i predstojećim milijunskim migracijama ljudi pogođenih tim procesima - onda znate da je vrag odnio šalu. Ono što znam već nekoliko godina napokon je, objavom na državnoj televiziji, prestalo biti aktivističko "rekla-kazala", katastrofičarski pesimizam, teorija zavjere i sl. te postalo i mainstream informacija. Sad više nitko ne može reći "nisam znao/la". Poput moje frendice koja me neki dan slušala otvorenih usta kad sam joj govorio o otapanju polarnih kapa; o jednom ledenjaku 20 kilometara dugom i 5 kilometara širokom koji se otkinuo od Antartktika i dok ovo čitate putuje prema Australiji te stotinjak manjih koji putuju prema Novom Zealandu ugrožavajući brodove; o efektu koji će to otapanje neviđenih količina slatke i hladne vode imati po uhodane tijekove slanih i toplih morskih struja uslijed čega se može dogoditi da Golfska struja prestane pristizati s Atlantika u Europu i donositi nam proljetno zatopljenje te prouzročiti u Europi novo ledeno doba; o nepojmljivim količina metana, najgoreg plina koji doprinosi učinku staklenika, vezanim u permafrostu ("vječno" zamrznutom tlu Sibira i Sjeverne Amerike te podmorja) koji se u zadnje vrijeme počeo otapati s nesagledivim posljedicama po eksponencijalni rast globalnih temperatura; o 300 do 700 milijuna Afrikanaca koji će krenuti prema Mediteranu i Europi, dakle i prema našoj obali, zbog neizdrživih životnih uvjeta u njihovim trenutnim postojbinama; o monsunima koji inače Aziji donose kiše i obilne žetve a koji bi mogli nestati uslijed promjene strujanja morskih i zračnih masa uzrokujući glad stotinama milijuna...
Siguran sam da većina ljudi, poput ove moje drage, inteligentne i obrazovane prijateljice, uopće nije svjesna onoga što se događa s planetom. Činjenica da još uvijek mogu otići u dućan kupiti hrane, da se na televiziji vrte zabavni šouovi, a na stadionima utakmice i takmičenja, da po kafićima, u autima i na koncertima trešte zabavni ritmovi i zvuci od kojih noga refleksno i zaigrano sama pocupkuje, da će ovih dana svi razdragano ničim izazvani "dočekivati" i čestitariti jedni drugima nepostojeće pojave poput "Božića" ili "Nove godine" - sve to stvara jedan oblik kolektivne hipnoze zbog koje je rijetko tko spreman na stres svjesnosti o istinski postojećim činjenicama oko sebe. Ovih trenutnih 15 do 20 stupnjeva vani nakon prekjučerašnjih -15 do -20 nije normalno. Ove sve češće poplave mora u Rijeci i Veneciji (više od 50 u zadnjih 15 godina) nisu baš normalne. I proljetno-ljetne suše zbog kojih stradavaju urodi nisu baš normalne. Čak je i Čačić rekao da će Hrvatska u novoj, promijenjenoj situaciji imati sušu i topliju klimu. Ali Čačić nije uzeo brojne faktore u obzir, kao što ih nisu uzimali ni drugi znanstvenici čiji su modeli predviđanja bili prilično optimistični a sad užurbano mijenjaju svoje predikcije i hvataju se za glavu priznajući da su bili u krivu.
No čak ni njihovi apeli i kuknjava, pa niti dramatičan suzni trenutak kad je na upravo završenoj konferenciji o klimatskim promjenama u Kopenhagenu predstavnik Tuvalua zavapio svjetskim vođama kako je sudbina njegove države od četiri otoka i pet atola (12000 stanovnika) u Pacifiku "u njihovim rukama", nisu doprli do mozga onih za koje se, možda i krivo, smatra da imaju moć odluke.
Konferencija je netom završena, ali se oko zajedničkih stavova i akcije nisu dogovorili. Možda je tome razlog što oni znaju više no što se usude reći javnosti? Možda znaju da se neke stvari više ne mogu ili nikad nisu ni mogle zaustaviti. Možda ste nekad pročitali u Novom zavjetu odlomak u kojemu Isus navješćuje o tzv. posljednjim vremenima: "I bit će znaci na Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Ljudi će umirati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati." (Matej, 21,25-26) Ove "sile nebeske koje će se poljuljati" oduvijek su me intrigirale jer mi se to činilo nečim nemogućim. No zanimljivo je da sam još prije dvadeset godina prvi put čuo iz krugova jednog indijskog gurua kako govori da će u skorijoj budućnosti doći do nagle i radikalne promjene polova Zemlje. Prije koju godinu sam, pak, čuo da je Gabrijela, osnivačica i proročica Univerzalnog života iz njemačkog Wurtzburga (još živuća) još prije gotovo tridesetak godina navještala istu katastrofu. A odnedavno su o promjeni polova počeli govoriti otvoreno i znanstvenici. Polovi se zasad pomiču polako ali sigurno, no postoji znanstveni konsenszus da je promjena magnetnih polova "svaki čas" ne samo moguća već i da odavno kasni. Učestala vulkanska aktivnost diljem planete (kao ova trenutno na Filipinima), tsunamiji, povećanje nekoć konstantne Zemljine osnovne frekvencije ili "pulsa" (za kojeg se nekad smatralo da je konstantan i na kojem su vojske zasnovale globalnu komunikaciju) sa 7.8 na 11 Hz i više bez ikakvog razjašnjenja - sve su to pokazatelji da "živimo u zanimljivim vremenima" i da bismo se trebali odvratiti od besmislica ovoga svijeta i više posvetiti spoznavanju njegovih i vlastitih istinskih procesa. Jer, ako je točno da će 2012./2013.g. Sunčev sustav doći u poravnanje sa crnom rupom u središtu naše galaksije Mliječnog puta te da će ta osobita konstelacija koja se zbiva svakih 25800 godina (a taj je ciklus ugrađen i u Majanski kalendar) biti i vrhunac osobitog i pozitivnog zračenja koje će onima koji mu budu otvoreni omogućiti skokovit duhovni razvitak - onda je to i potvrda da gdje god ima velikih kušnji, ima i prilika za velik rast.
A u našem malom sokaku u međuvremenu nam je izabrati predsjednika/cu među dvanaestoricom manje ili više problematičnih lica. Jednog od najproblematičnijih, Bandića, upitao je novinar RTL-a što bi rekao kao hrvatski predsjednik da je bio u Kopenhagenu (podrazumijevajući pritom spomenutu klimatsku konferenciju). Nato ga je ovaj bedasto pogledao i upitao: "Ne znam na što mislite?" Taj čovjek ne zna da svijetu gori pod nogama, ne zna engleski niti koji drugi strani jezik, ne zna odgovoriti niti na jedno pitanje koje mu se postavi već pravi od novinara budale, ali zato zna lagati, zna izbjegavati odgovore, zna bauljati unaokolo i obećavati i dijeliti novce zagrebačkih poreznih obveznika diljem Hrvatske i po Bosni i Hercegovini, zna se otresati na sugovornike i suradnike... A nadasve zna da žudi biti hrvatskim predsjednikom jer u protivnom bez SDP-ovog plašta ubrzo bi mogao postati nitko i ništa, a egomanijak poput njega bi to teško podnio. A što je najgore, prema anketama čini se da bi taj lik mogao i ući u drugi krug, a onda Bože nam pomozi. BANDIĆ ANTE PORTAS!!! Nije šala.
srijeda, prosinac 16, 2009
Zabavite se klikom na čovječuljka!
četvrtak, prosinac 3, 2009
Washington, DC, Metro stanica hladnog siječanjskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.
3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.
4 minute kasnije:
Violinist prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir te bez zastajkivanja nastavlja hod.
6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.
10 minuta kasnije:
Trogodišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinista, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.
45 minuta kasnije:
Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno 32$.
1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti pokazuje bilo kakvo uvažavanje.
Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj 3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala 100$.
Ovo je istinita priča. Inkognito svirku Joshue Bella na stanici metroa organizirao je Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Prepoznajemo li uopće ljepotu u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme? Zastanemo li da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima među nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?" Nije li činjenica da najljepše i najvažnije stvari koje smo dobili besplatno, poput života, prirode oko nas, djece... doista svakodnevno ne prepoznajemo i ne cijenimo kao takve samo zato što ih kao besplatne uzimamo zdravo za gotovo?!
Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najboljih instrumenata ikada načinjenih... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?
Možda netko od vaših prijatelja piše poeziju bolju od onih objavljivanih u našim profesionalnim antologijama, premda nikada nije objavio niti jednu pjesmu? Možda je vaše dijete genij u nekom segmentu koji vi osobno ne smatrate značajnim pa ga ni ne podstičete niti pohvalite? Možda je vaš susjed karakterno prosvjećenija osoba od onih u medijima o kojima ste željni i spremni saznati sve što vam se ponudi? Koliko je neprepoznatih umjetnika oko nas na čiju se smrt čeka kako bi im se pridala veličina? Koliko sjajnih izumitelja čiji pronalasci nikad neće naći put do proizvodnje jer su predobri za ljude, a prenemogući za komercijalnu masovnu i neprekidnu eksploataciju?
Napokon, zapitate li se, da ste kojim slučajem živjeli u Isusovo doba, biste li možda bili među onima koji su na čudnovate propovjedi nekakvog samozvanog učitelja o Ljubavi, Bratstvu i Unutarnjem Kraljevstvu, učenje strano vjerskim autoritetima vladajuće religije kojoj biste pripadali, reagirali odmahujući rukom, smijehom, pa čak možda i osudom? Proglasili Sotonom zato što čini čuda? Skitnicom jer "lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda" a on "nema gdje bi glavu naslonio"? Kad bi se danas Isus pojavio, biste li stali uz njega i odbacili svoju današnju religiju suprotnu njegovom učenju ili biste odbacili njega jer - Bog se nalazi na Nebu, a ne među nama? But, what if God was one of us?!
Tema za razmišljanje u ovo dogmom komprimirano vrijeme još jednog prosinca...